Uvek osetim uzbuđenje kada se približim buvljoj pijaci. Bilo kojoj buvljoj pijaci. U stvari, imam tu sreću da živim ne tako daleko od buvlje pijace u Pančevu (koja je otvorena isključivo nedeljom ujutro, i ne treba je brkati sa mnogo čuvenijom pijacom koju takođe nazivaju buvljakom, ali se nalazi na drugoj lokaciji, i gde se prodaju uglavnom NOVE stvari iz Kine i Turske, što takođe može biti inspirativno). U svakom slučaju, ako bi trebalo da se izjasnim u vezi sa tim što me privlači ka mestima kao što su buvlje pijace, onda je to činjenica da na buvljaku nikada ne znate šta možete da pronađete. To je uvek neko iznenađenje, a najsrećniji sam kada naletim na nešto o čemu nisam ni sanjao da ću da zateknem. To je potpuno dtugačije od one utilitarne kupovine, kao kada idete da pazarite cipele, i kada imate preciznu zamisao šta bi trebalo da pronađete. Na buvljoj pijaci, vi nalazite stvari, koje možda nalaze vas. Postoji momenat neizvesnosti, nepoznatog, iščekivanja, otkrića.
Volim da pronađem stare časopise, pune članaka o dešavanjima na koje je i bog zaboravio. Recimo, u Politici od 21. arila 1940. sam našao članak o Leposavi Golubović, seljanki iz Straganaca kod Foče, koja je sanjala da je na lutriji dobila 10 000 dinara. Iako nikada nije igrala na lutriji, ona je sledećeg dana otišla čak do Foče, kupila loz, i dobila 10 000 dinara. To je priča koja zvuči savršeno, i osećate nekakav dramatski naboj, kao u književnom delu kojeg je zamislio neki maštovit pripovedač. Kada to pročitate u požutelom primerku jednog ozbiljnog dnevnog lista, kojeg ste baš vi pronašli, to je veoma uzbudljivo. Sećam se i članka iz Politike s kraja tridesetih, o porodici iz Maribora čije je prezime identično onom koje je u to vreme odjekivalo u svim svetskim medijima, iako nisu rođaci svom prezimenjaku poreklom iz Austrije. Oni su svojoj prinovi dali ime Adolf, a njihovo prezime je Hitler. Kasnije sam se pitao kakva je bila sudbina tih ljudi. Da li su nakon rata promenili prezime? Da li je mariborski Adolf Hitler i danas živ? Da li je ono što je pre rata bilo dovoljno da ih za trenutak izvuče iz anonimnosti, kasnije postalo nekakva zla kob? Eto, može da se desi da o tome razmišljate nakon jedne sasvim obične posete buvljoj pijaci.
Ja volim da pronađem crteže – crteže dečije, crteže amatera, čak i žvrljotine koje je neko bez mnogo razmišljanja ćušnuo negde, da bi se u nekom drugom vremenu to pojavilo za štandom na buvljaku. Pronalazio sam čak i radove profesionalnih umetnika, arhitekata, kostimografa. Knjige ili časopise koji su pripadali poznatim ličnostima – Milošu Đuriću, prevodiocu Platona, i Kseniji Atanasijević, našem prevodiocu Aristotela. Zatim, primerak knjiga o Čkalji sa njegovim ličnim potpisom. Fotografije iz nemačkog zarobljeništva, deo lične zaostavštine Oto Bihalji Merina. I mnogo toga još. Uključujući fibulu iz starijeg gvozdenog doba ( halštatska kultura), i još puno stariju vinčansku figurinu. Možda velika većina toga što sam pronašao nije zanimljiva kao nalazi koje sam nabrojao, možda sam kući dovukao i puno toga što nema nikakvog značaja, ali ne mari, uživao sam dok sam tragao...
Saša Rakezić
|