ALEKSANDAR ZOGRAF WEB PAGE
ZOGRAF WRITES

 

VOLT DIZNI – INSPIRACIJA NARODNOG STVARALAŠTVA U SRBIJI

Saša Rakezić alijas Aleksandar Zograf

Crtež  sav sačinjen od krugova, koji sjedinjeni predstavljaju nasmešenog miša caklećih očiju, postao je nešto kao  znak, prepoznatljiva ikona popularne kulture savremenog doba.  Od kasnih dvadesetih godina do danas, čak i stanovnici najudaljenijih oblasti znaju ko je Miki Maus. Kroz ovako jasnu i ikoničku figuru, mnogo generacija ljudi na našoj planeti je zapravo učilo da pojmi i upražnjava pop kulturu, razume novotarije, i sve ono što čini da preživljavamo u urbanoj džungli.
Zahvaljujući napretku i dostupnosti  tehnologije, tokom poslednjih stotinak godina prosvećenost više nije nešto što bez ostatka kontrolišu nadlični autoriteti, poput Države ili Crkve. Nakon pojave radija, muziku simfonijskog orkestra ste mogli da slušate u kućnim papučama, a ne isključivo odeveni u frak (danas, u eri interneta, većina ljudi je zaboravila kakva je to revolucionalna promena bila). U momentu kada su široki slojevi populacije počeli da konzumiraju, a „ljudi iz naroda“ da stvaraju nekakvu svoju kulturu, svet je krenuo da se ubrzano menja. U poletnom žaru, mase su uzdigle i svoje heroje, udarnike popularne kulture – tokom prve polovine dvadesetog veka, jedan od najuspešnijih stvaralaca u toj oblasti zvao se Volt Dizni. 
Od momenta kada se figura famoznog miša pojavila u prvom zvučnom crtanom filmu „Steamboat Willie“ iz 1928. godine, Miki Maus je postao planetarni fenomen, a sledila ga je čitava menažerija likova koje je kreirao isti studio. Brzo su do sve četiri strane sveta dospeli animirani filmovi, stripovi, i silesija prateće industrije koju je projektovao Dizni sa saradnicima. Materijal je bio dovoljno univerzalan da bi omogućio prevazilaženje čak i nekih ideoloških prepreka – danas je skoro zaboravljeno da je Diznijeva produkcija bila poštovana i hvaljena i u Sovjetskom Savezu tridesetih godina, za vladavine samog Josifa Visarionoviča Staljina.  S druge strane, veštom primenom Diznijeve animacijske tehnike i podražavanjem njegovog  stila u nacističkoj Nemačkoj je stvarala grupa animatora, koji su ponekad ta znanja koristili za vic, a ponekad za propagandu. I to je, razume se, nekako zaboravlejno.
U svakom slučaju, produkcija ovog studija bila je na vrhuncu tokom vremena koje je prethodilo hladnom ratu, ali čak i uprkos (kreativnom, ne finansijskom) opadanju koje je usledilo, Dizni nije prestajao da bude inspiracija generacijama ljudi, bez obzira da li su ga voleli ili su  se sprdali sa tom količinom prenaglašene umiljatosti  (kao što je bio slučaj u vreme andergraund strip pokreta, recimo). Diznijeve kreacije su se čak preplitale sa lokalnom umetničkom i industrijskom produkcijom širom sveta – Srbija je bila tek jedna od zemalja gde se to desilo.  Treba reći da su još u listu Veseli četvrtak, 1932. godine, domaći autori, pre svih Ivan Šenšin,  krenuli da crtaju svoju verziju Mikija Mausa (nazvanog Mika Miš), u obliku proto-stripova (što znači da je tekst ispisivan ispod slike, a ne u oblačićima kao što je slučaj kod modernog stripa). Kreatori su prilagodili ovaj lik domaćem čitaocu, predstavivši  Miku Miša kako luta po egzotičnim krajevima sveta, u društvu junaka koji uopšte ne postoje u originalnoj verziji ( noj, pelikan, japanski vojnik i dr), zabavljajući se tako što uči stanovnike Afrike da igraju kolo, i tome slično. U drugoj polovini tridesetih godina, usledio je čitav niz stripova objavljenih u nekoliko beogradskih listova, u kojima su crtači predstavili svoje, lokalnim koloritom obojeno viđenje Diznijevih likova.
O ugledu kojeg je Volt Dizni u predratno vreme uživao u našoj sredini govori i reportaža američkog dopisnika Momčila Jojića, objavljena na čitavoj strani lista Politika 1939. godine, pod nazivom “U kući Mikija Mausa radi hiljadu i sto Volt Diznia, a pravi Volt Dizni samo je mozak koji upravlja tom vojskom umetnika”. Jojić je uspeo da dođe do Diznijevog studija u Holivudu i napravi ekskluzivan razgovor sa tamošnjim upošljenicima i sa samim Diznijem.  U to vreme mediji koji su sebe smatrali za ozbiljne retko su posvećivali prostor popularnoj kulturi.
Međutim, o uticaju kojeg su Diznijeve kreacije vršile na običan svet u Srbiji razmišljao sam sakupljajući predmete na buvljim pijacama u Pančevu, Beogradu i Zrenjaninu. U pitanju su slučajno prikupljeni uzorci crteža, igračaka, fotografija i suvenira, inspirisanih Diznijevim likovima, nastalih u različitim vremenima, od tridesetih godina do danas. Nešto od toga su kreirali nepoznati školarci, nešto je preuzeto iz ko zna čijih blokova za crtanje, nešto su crteži namenjeni da budu uramljeni i prodati, nešto su dopisnice i fotografije iz ličnih kolekcija…
Pri tome sam sebi nametnuo ulogu nepristrasnog sakupljača, otvorivši oči za nevešte pokušaje početnika jednako kao i za sočinjenija uvežbanih crtača i zanatlija. Ako je nešto od toga kič, tim bolje i šarenije! Ovo zato što su ti “uzorci” govorili da su Diznijevi likovi u našoj sredini bili inspiracija ljudima različitih zanimanja, amaterima i profesionalcima, različitog uzrasta i socijalnog statusa, koji su jednostavno želeli da izraze sebe putem medija koji su im bili na raspolaganju.
Među najzanimljivijim materijalima na koje sam naišao su “kuvarice”, od kojih su neke nastale još tridesetih godina. U prvoj polovini dvadesetog veka, kuvarice su bile vrlo rasprostranjen oblik savremenog  folklornog stvaralaštva u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Kreirane najčešće od strane sasvim običnih žena, bile su oblik krajnje demokratičnog stvaralaštva, već i zato što je bilo moguće vršiti intervencije i menjati prethodno zadate motive. Zanimljivo je i da su neki od ovih vezova odražavali promene u društvu – u početku su se kuvarice bavile uglavnom kućevnim i ruralnim motivima, ali su tokom vremena postale sasvim uobičajene i teme iz oblasti popularne kulture. Na jednoj od sačuvanih starinskih kuvarica, Miki i Mini Maus su prikazani u svom domu – dok Miki štedro ljušti krompire, Mini kuva ručak na nečem što nalikuje šporetu  “smederevcu”. Ovaj rad kao da sjedinjuje dva pristupa – “tradicionalni”(domaćinski), i “savremeni” ( sa prikazima junaka iz stripa), možda kao znak vremena koja su se menjala.
Takođe su zanimljivi originalni primerci šablona za kuvarice, koje je u Zrenjaninu pronašla i ustupila mi Brigita Međo. U predratno vreme, naime, bili su distribuirani papirni šabloni sa različitim motivima, koji su služili da crtež preslikaju na tekstilnu podlogu i tako je pripreme za izradu veza.
Na nekim od šablona bili su prikazani Miki i Mini Maus, a prema pečatu je moguće identifikovati i «trgovinu šablona» iz Sente, čiji je vlasnik bio Jovan Tot Abonji ( tj. Toth Abonyi Janos, prema mađarskoj transkripciji). Zahvaljujući savremenoj rekonstrukciji (a koristeći originalnu tehniku), bilo je moguće ponovo kreirati vez koji oživljava motive izgubljene u vremenu.
Na kraju,  u čemu je tajna privlačnosti ovako prikupljenog materijala? Američki strip crtač Ajvan Bruneti, u  intervjuu kojeg je dao časopisu Komiks Džurnal, je ovako objasnio svoju opsesiju uvrnutim crtežima popularnih junaka – „Kada bacite pogled na nesavršeno izvedene karikature, pa čak i na prekomerno „slatkaste“ crteže, vi osetite neku vrstu zadovoljstva. Ne želim da mnogo teoretišem, ali bih rekao da je to nešto što me čini srećnim. Kada sam bio dete, bio sam opsednut beskrajnim iscrtavanjem lika Mikija Mausa. A u stvari, ja nekako mrzim Mikija. On ima taj odvratan,  pištavi glas, i jedino što poželite je da ga zgazite kao svakog drugog glodara, a opet... Kada vidim  crteže rane verzije Mikija Mausa iz tridesetih godina, u tom liku pronalazim nekakav vragolast izraz koji još i danas može da me osvoji. Dakle sve to uprkos činjenici da se, kao lik, on tokom kasnijih godina razvijao u lošem  smeru. Međutim, ponekad osetim neku vrstu perverznog zadovoljstva u tom crtežu sastavljenom od krugova i nekoliko tačkica, i unačini na koji sve to kroz crtež oživljava. Takođe veoma volim loše nacrtane kopije likova kao Miki Maus i Beti Bup. Mislim da to ima veze sa onim o čemu sam prethodno govorio - da stvari mogu biti posmatrane na različitim nivoima, kao što je slučaj sa platonskim idealom o Mikiju Mausu.  Loše nacrtana ili blago iščašena varijanta lika na produktima iz Evrope i Japana tridesetih godina, koje čuvam u svojoj kolekciji, zapravo mogu da ulove nešto drugo što postoji u tom liku, pretpostavljam da su to crteži koji se približavaju vragolastoj, zločestoj, bolesnoj strani karaktera. To nije baš Diznijevski crtež, nego možda nešto bolje. Vi možete da primetite crtačev lični rukopis, i njegove greške, ali u tome ima nekog drukčijeg kvaliteta, koji je skoro superioran u odnosu na mašinski perfekcionizam originala. Vrlo je teško u intelektualnom smislu odbraniti ovu tezu. Vi čak možete da osetite radost koju je zračio zanatlija dok je to crtao.  On samo kopira tuđu ideju, i to je verovatno najobičnije tezgarenje s namerom da se namakne novac, ali vi primetite da je neko u tome zaista uživao, i u sve to uneo svoju ličnost“.